Točno se sjećam kako je počelo...
Bilo je to prekrasnog proljetnog dana...svibanj 2010. godine. Dodao si me na Facebook i komunikacija je počela sama od sebe. Ja onako mlada, naivna...ti, muškarac koji točno zna što želi i na koji će način to postiči. Danima smo se dopisivali, nisam ni primijetila, a već si mi toliko puno značio. Konačno smo dogovorili i susret. Razmijenili smo brojeve i dogovorili vrijeme i mjesto. Satima sam se sređivala samo da te oborim s nogu i kada sam bila potpuno zadovoljna izgledom otišla sam na dogovoreno mjesto. Čekala sam te, kasnio si nekoliko minuta. Taman kada sam krenula kući mobitel je zazvonio. Bio si to ti... Prvi put sam čula tvoj glas, prošao me neopisiv osjećaj. Ispričavao si se što kasniš i rekao da ćeš brzo stiči. Čekala sam...došao si. Ušla sam u auto i odmah smo se raspričali o svemu, već sam te toliko dobro poznavala. Otišli smo na jedno osamljeno mjesto, ugasio si auto. Sjedili smo i razgovarali, nisam mogla skinuti oči s tebe. Nakon nekog vremena uslijedio je poljubac. Bio je to poseban osjećaj, nikada prije nisam osjetila nešto slično. Ni poslije tebe...
Jedan poljubac vodio je drugome i tako dugo u noć. Samo smo se ljubili, gledali, pričali i smijali se. Bilo je preljepo da bi bilo istinito. Pogledala sam na sat i shvatila da već kasnim kući. Odvezao si me. Došla sam kući i nisam mogla skinuti osmijeh s lica, nisam mogla prestati razmišljati o tebi. Otišla sam u krevet i odmah zaspala. Ujutro me dočekala tvoja poruka na Face-u. Cijeli smo se dan dopisivali i dogovorili iduči susret. Poslije toga smo se svakoga dana viđali i tako mjesecima. S tobom sam izgubila nevinost... naučila i prvi put doživjela mnoge stvari. Uvijek si se brinuo za mene...sve do jednoga dana. Ne znam što se tada dogodilo, jednostavno si se promijenio. To više nije bio onaj muškarac kojega sam poznavala, to više nije bio moj Ivica.
Nastavili smo se viđati kao i prije, ali bilo je drugačije. Nekako si svaki put bio odsutan, ali sam unatoč tome uživala u svakom trenu provedenom kraj tebe. Nikada neću zaboraviti tvoj osmijeh kada si me jednog dana vozio kući. Još uvijek, nakon dvije godine, svaki put kada zatvorim oči vidim taj osmijeh, čujem tvoj glas, čujem kako dozivaš moje ime... Toliko mi nedostaješ.
Zadnju večer kada smo se vidjeli radio si noćnu smjenu. Bio si zaštitar i bio si sam u zgradi gdje si radio. Došla sam tamo. Bili smo u tvom uredu, ležali na kutnoj garnituri i gledali tv. Bio je Shrek. Bio si jako umoran, ubrzo si zaspao u mome zagrljaju...tako si presladak dok spavaš... Imala sam osjećaj da je sve ponovo kao prije, da si samo moj i da će trajati. Kasnije sam te probudila, popili smo kavu i otišla sam kući.
Poslije te noći dopisivanje i pozivi bili su sve rjeđi, a o susretima da ne govorim. Što sam učinila? Zašto si se tako promijenio? Na ta pitanja vjerojatno nikada neću znati odgovor.
Poslije tebe sam često ulazila iz jedne veze u drugu. U svima sam tražila nešto tvoje i kada bih shvatila da to nisi ti vezi je došao kraj. Sada shvaćam da te nitko nikada ne može zamijeniti.
Ti si već godinu dana u vezi i sretan si...barem se nadam da jesi. Voljela bih da se ponekad javiš, da pokušamo biti prijatelji kad već ništa drugo nije moguće. Ali, nažalost, to će ostati samo još jedna od mojih neostvarenih želja.
Naša priča
09 svibanj 2012komentiraj (2) * ispiši * #
